– Ja sam Irena Širanović (Milina), imam 37 godina, porijeklom sam iz Samobora ali živim u Zagrebu od svoje osamnaeste. Po struci sam ekonomist poduzetništva no nisam nikad radila u toj branši, jedna od većih prepreka u pronalaženju posla je uvijek bio moj izgled. Kada sam uspjela dobiti posao u piercing salonu, ljubav prema body modification-u pretvorila se u profesiju.

2. KAD SI POČEO-LA  DA SE BAVIŠ  PIERCING-om  I ZAŠTO?

– Body piercing me počeo zanimati u srednjoj školi, doduše tada su jedine opcije bile bušenje ušiju \\\\”pištoljem\\\\” kod zlatara ili \\\\”uradi sam\\\\”. Niti jedan od ta dva izbora me nije baš pretjerano oduševljavao jer sam imala neku blagu predodžbu o rizicima nestručnog pirsanja (tad smo već imali 56k modeme 🙂

Po završetku srednje škole upisala sam studij ekonomije poduzetništva (not exactly my first choice, ali dobro je došao kasnije u životu) a nakon diplome sam počela tražiti posao po tattoo salonima koji su radili i piercing. Kvalitetnih salona je bilo vrlo malo i nitko nije tražio novog pirsera pa sam tako radila u call centru, neke manje administrativne poslove, upisala novi fakultet… i gnjavila po salonima da me netko uzme na obuku. Prošle su tri godine prije nego sam dobila priliku, i 2006. počinjem raditi u tattoo&piercing studiju \\\\”Zagreb\\\\”, pod mentorstvom N. Zelenovića – Zele. U daljnjem učenju puno mi je pomogao talijanski kolega Brenno Alberti, te nakon pet godina odlučujem otvoriti vlastiti piercing salon zbog želje da pirsanje ne bude samo dodatna usluga u tattoo salonu, kao što je u većini slučajeva, već da se klijentima pruži široki raspon piercing nakita (od cjenovno prihvatljivijeg externally threaded nakita pa sve do premium zlatnog nakita renomiranih svjetskih proizvođača), profesionalna i kvalitetna usluga, te da pokušam stvoriti pozitivnu sliku o samom pirsanju i pokažem klijentima da postoji nešto bolje od bušenja \\\\”pištoljem\\\\” po zlatarnama.

3.GDJE TRENUTNO RADIŠ?

– Piercing studio \”Octopus\” otvorila sam 2011. te salon nakon raznih promjena ekipe danas zapošljava 11 ljudi – 3 pirsera (uključujući mene), 3 tetovirača, 2 shop managera (jedan za piercing dio, drugi za tattoo dio), moj muž radi lasersko uklanjanje tetovaža, imamo jednu kolegicu koja nam vodi društvene mreže i jednu koja obavlja sterilizaciju i održava higijenu prostora.

Sa piercingom nije kao sa tetoviranjem, gostovanja po drugim salonima nisu uobičajena praksa, bar ne kod nas. Svaki tetovirač ima neki svoj stil, kod pirsanja tog nema – tj. razlika je u tome da li radiš dobro, osrednje ili nemaš pojma šta radiš. A i ljudi se nekako naviknu na svog lokalnog pirsera i u principu se žele pirsati baš kod te osobe.

4.DA lI POSJEĆUJEŠ I UČESTVUJEŠ NA KONVENCIJAMA?

– Do sada nismo išli na konvencije, jednostavno ima previše posla u salonu a odlazak na konvenciju zahtjeva dosta pripreme i organizacije. S tetoviranjem je malo lakše jer se nosi osnovna oprema za rad; da idemo na konvenciju pirsati, htjela bih nositi skoro sav nakit koji imamo u salonu što znači barem 2-3 dana pripreme displejeva prije konvencije i isto toliko vremena da se sav nakit raspremi kada se vratimo u salon. Uz trenutnu količinu posla, nisam oduševljena tom idejom ali kolege iz salona su izrazili želju da bi išli na neku od konvencija pa ćemo vidjeti, možda od iduće godine uspijemo nešto organizirati.

Po meni, smisao konvencije bi trebao biti širenje body modification kulture i lifestyle-a, približavanje cijelog tog svijeta široj publici na način koji bi posjetiteljima bio zanimljiv.

5. ŠTA JE SVE POTREBNO DA BI SE OSOBA BAVILA PIERCINGOM?

– Za piercing kod nas nema škola ni tečajeva, bar ne dobrih. Ako gledamo old school way, potrebno je naći mentora tj. pirsera koji se bavi time nekoliko godina (pod pretpostavkom da zna što radi) da te uzme na obuku. Po mom mišljenju, apprenticeship ne bi smio trajati manje od godinu dana. Piercing je strano tijelo i kao takvo može uvijek uzrokovati probleme, tako da je potrebno vidjeti \\”svojih ruku djelo\\” i nakon nekoliko mjeseci ili godina, kako bismo znali da li radimo dobro ili trebamo nešto promijeniti.

Dosta toga se može naučiti iz određene literature, s Interneta ili edukacijskih seminara koji se održavaju npr. u Njemačkoj i drugim zemljama. Većina znanja je u praksi tako da je dosta teško početi bez adekvatnog mentora.

6. KONEKCIJA SA KLIJENTIMA?

– Po tom pitanju, sa piercingom je definitivno puno lakše nego sa tetoviranjem jer uglavnom ne moramo čitati misli klijentima. Postoje određene pozicije koje se mogu pirsati, ako netko dođe sa nekom \\\\”super\\\\” idejom poput \\\\”snake eyes\\\\” piercinga, želi probušiti očni kapak i tome slično, objasnimo zašto to ne želimo raditi i uglavnom ljudi shvate. Također postoji određeni nakit koji se može ili ne može staviti kao početni, tako da je uglavnom sve unaprijed određeno, barem te osnovne stvari. Ponekad radimo konzultacije prije piercinga ukoliko se radi o specifičnoj anatomiji pa smatramo da zbog toga piercing ima veće šanse za migracijom ili uopće nije izvediv. U zadnje vrijeme su ljudi konačno počeli shvaćati razliku između pirsanja u salonu i \\\\”pištoljem\\\\” u zlatarni, pa imamo jako puno upita za tzv. curated ear projekte gdje u dogovoru s klijentom predložimo koji nakit bi im lijepo stajao na kojoj poziciji.

7. ŠTA JE ZA TEBE IZAZOV U PIERCING-u?

Nakon preko 10 godina rada, nema više puno izazova. Trenutno je najveći izazov kako uspješno poslovati u državi koja ne potiče poduzetništvo. U zadnjih par godina ja više skoro uopće ne radim piercing jer imam dvoje mladih kolega koji su u tome odlični. Uglavnom radim narudžbe nakita i ostalu administraciju.

8. KOJU OPREMU I MATERIJALE KORISTIŠ U RADU ?

– Što se tiče samih igala, koristimo i blades i kanile, kako za koji piercing. Kolege više koriste blades, ja više koristim kanile jer sam se navikla na njih. Smatram da se dobar piercing može napraviti i sa jednim i sa drugim.

Klijentima nudimo široki spektar nakita, jer smatram da fokusiranjem isključivo na skupi nakit poznatih svjetskih brendova isključujemo klijente koji nemaju mogućnost priuštiti si piercing koji sa nakitom košta od npr. 700kn na više. Jako puno ljudi za prvi nakit odabere nešto sa pristupačnijom cijenom, ali usput vide neki brendirani nakit i vrate se po njega kroz par mjeseci. Mišljenja sam da se širokom ponudom ustvari stvara neka \\\\”piercing scena\\\\”, tj. da piercing postaje rasprostranjeniji, prihvaćeniji i lako dostupan. Obzirom da trenutno svakodnevno radimo oko 30 piercinga, pretpostavljam da nam je način razmišljanja dobar 🙂

9. PIERCING I BODYMODIFICATION U BUDUĆNOSTI?

– Mislim da će konačno doći vrijeme kada će društvo prihvatiti različitosti i prestati stigmatizirati ljude na temelju izgleda, interesa, uvjerenja, orijentacije itd. Do prije desetak godina znalo je biti jako neugodnih situacija ljeti po Zagrebu, ljudi su buljili, dobacivali glupe primjedbe i ružne komentare, gađali nas kamenjem 🙂 Danas toga više nema; tetovirani i pirsani ljudi su u svakoj petoj reklami, na nekim mjestima možete vidjeti zaposlenike kojima se vidi tetovaža ispod kratkih rukava, ne pirsaju se više samo metalci i punkeri.

Oprema se konstantno usavršava, pojavljuju se novi proizvođači nakita, body mod industrija napreduje iz godine u godinu. Nadam se  samo da nas neće zamijeniti piercing-roboti i tattoo-printeri 🙂

C/P

Hvala Ireni na odgovorima.